Novi predmeti u stalnom postavu - Porculan Imari

Pod nazivom Imari okupljeni su predmeti od porculana ukrašeni u kobaltnoplavoj i i crvenoj boji s dodatkom pozlate1izrađeni u keramičkim radionicama Japana i Kine namijenjeni izvozu na europsko tržište. Naziv potječe od imena japanske luke Imari preko koje se od sredine 17. st. izvozni porculan prevozio od keramičkih radionica smještenih u okolici mjesta Arite do luke Nagasaki (otok Kyushu) u čijem zaljevu se nalazi umjetni otok Deshima (jap. Dejima ili izlazni otok) na kojem su se od 1641. g. nalazile zgrade i uredi Nizozemske istočnoindijske kompanije (Vereenigde Oostindische Compangnie ili skraćeno VOC). Razlog za njihov izdvojeni smještaj bilo je potpuno zatvaranje Japana i izbacivanje svih stranaca2po ukazu shoguna Tokugawa Iemitsua (1604. – 1651. g.). Izvorno, Deshima je 1636. g. bila izgrađena za portugalske pomorce koji su prvi doplovili i započeli trgovinu između Europe i Japana. Uz trgovce uskoro su pristigli i isusovci predvođeni Franjom Ksaverskim (1549. – 1551. g.) i započeli uspješno širiti katoličanstvo među vladajućim samurajima i japanskim pukom. Osobito sklon bio im je vojni vladar Oda Nobunaga (1534. – 1582. g.). Nakon pobjede nad velikom pobunom kršćanskih samuraja na otoku Kyushu3u čemu su mu pomogli i topovi s nizozemskih brodova, shogun Tokugawa Iemitsu odlučio je izbaciti sve strance iz zemlje. Pravo na trgovinu i uplovljavanje brodova u japanske teritorijalne vode zadržali su uz Kineze jedino Nizozemci koji se mudro nisu miješali u unutarnje poslove shogunata. Ipak, nepovjerljivi Japanci preselili su ih na Deshimu radi boljeg nadzora.

Stoljećima prije dolaska Europljana japanski keramičari izrađivali su različite vrste keramike oblikom i caklinom prilagođene svakodnevnim potrebama stanovnika. Plemstvo i carski dvorjani cijenili su i koristili isključivo uvezenu kinesku keramiku visoke temperature pečenja, osobito otkad je u društveni život ušlo otmjeno uživanje čaja u 13. st. pod utjecajem novopridošlih kineskih buddhističkih redovnika sljedbe Zena. Proizvodnju porculana nisu poznavali, pa se u velikim manufakturama u gradu Jingdezhenu u Kini, središtu proizvodnje porculana, od vladavine cara Wanlija (1575. – 1619. g.) iz dinastije Ming počeo izrađivati i porculan, većinom plavo-bijeli, posebno oblikovan za japansko tržište (jap. ko-sometsuke). Nakon neuspjele invazije na Koreju 1592. g. pod vodstvom tadašnjeg vojnog gospodara Japana Toyotomija Hideyoshija (1536. – 1598. g.), prisilno su u Japan dovedeni korejski keramičari. Prema tradiciji jedan od njih Yi-sam Pyeong, vješt u izradi porculana, pronašao je nalazište kaolina, osnovnog materijala za njegovu proizvodnju, na brdu Izumiyama kod mjesta Arite. Korejski keramičari izgradili su prema kineskom uzoru i prvu uzdignutu višekomornu peć (jap. noborigama) poznatu u Kini kao „zmajeva peć“ koja, zahvaljujući sukcesivnom dodatnom paljenju pojedinih komora, postiže visoke temperature pečenja oko 1320⁰C potrebne za pečenje porculana i kamenjače. Rani primjerci japanskog plavo-bijelog porculana bili su jednostavno oslikani s primjetnim nedostacima u caklini, ali zahvaljujući potpori plemića gospodara (jap. daimyo) Nabeshime Katsushigea (1580. – 1657. g.) godine 1637. provedena je reorganizacija radionica i uveden nadzor u oporezivanju i izdavanju dozvola.Slika 1U istom razdoblju 40-tih godina 17. st. u Kini, pod prijetnjom mnogih pobuna, vladavina dinastije Ming počela se raspadati, nakon čega je slijedio i rat za prijestolje s manđurskim vladarima. U tim nemirnim vremenima proizvodnja porculana u Jingdezhenu gotovo je bila prestala i europski trgovci, ponajprije VOC bili su prisiljeni okrenuti se japanskim radionicama u koje su nasreću istovremeno pristigli izgnani kineski keramičari vješti u izradi porculana. To je dovelo do poboljšanja kvalitete izrade plavo-bijelog porculana i usvajanja tehnologije višebojnog emajlnog oslika na caklini koja zahtijeva dodatno pečenje istog komada porculana na nižoj temperaturi od oko 800⁰C. Time je započeo izvoz japanskog porculana prema Jugoistočnoj Aziji. S porastom potražnje dotada manje japanske radionice nastojale su se prilagoditi tako što su oko 1650. g. višebojno oslikavanje porculana postupno prebacile iz proizvodnog dijela u radionice za oslikavanje u posebnoj četvrti u Ariti (jap. aka-e machi). Oko 1655. g. uz postojeće emajlne boje počeli su dodavati oslik od zlatnog i srebrnog emajla koji je radi svoje osjetljivosti zahtijevao i treće pečenje istog predmeta na oko 500⁰C. Godine 1657. VOC je započeo s izvozom japanskog porculana prema Bataviji (danas Jakarta u Indoneziji gdje je kompanija imala svoje središnje urede i skladišta) a potom nakon jednogodišnjeg puta morem, 1659. g. prva velika naručena pošiljka japanskog porculana stigla je u Nizozemsku gdje je na dražbi brzo rasprodana. Tijekom razdoblja od 1660. do 1690. g., pritisnute narudžbama, japanske radionice uspješno su povećale proizvodnju istovremeno napredujući u čistoći i bjelini cakline kao savršenoj podlozi za profinjeni višebojni oslik. U tome se istakla radionica Kakiemon stvorivši osobiti stil u kojem je već poznate kineske ukrasne motive preoblikovala na japanski način s pročišćenim detaljima u jednostavnoj kompoziciji. Uspjeh je bio toliki da su i druge radionice u Ariti svoj oslik prilagodile tom stilu. Premda je u europskim zbirkama Kakiemon nadasve simbol za japanski višebojno oslikani porculan na bijeloj sjajnoj caklini, brojne krhotine pronađene na mjestu stare radionice u Ariti ukazuju na istovremenu proizvodnju plavo-bijelog porculana i zeleno ocakljene kamenjače celadon.

Slika 2U postavu Muzeja Mimara stil Kakiemon može se vidjeti na tanjuru oslikanom u kobaltnoplavom ispod cakline i datiranom oko 1690. - 1700. g. (11.238, ATM 161 ) u uzidnoj vitrini u dvorani 12. ( slika 1) Prikazuje kineskog mudraca u pratnji sluge sa suncobranom koji stoji na stijeni s desne strane prizora i divi se nasuprod postavljenom rascvjetalom stablu trešnje. Premda su mudrac i njegov sluga odjeveni u kinesku odjeću, način na koji su likovi naslikani kao i detalji krajolika, posebice stilizirano grbavo trešnjino stablo, tipično su japanski. U stilu Kakiemon unutar deset odjeljaka smeđe opcrtanog ruba tanjura pravilno se izmjenjuje pet ukrasnih motiva. (slika 2)Stil oslika Imari u potpunosti se razvio između 1670. i 1690. g. potaknut dobrom prodajom na europskom tržištu, osobito u Nizozozemskoj. Bogatstvom boja i šarolikosti motiva s detaljima u pozlati skladno se uklapao u barokne interijere domova bogatih trgovaca i poduzetnika. Popularnost Imarija je bila tolika da su za one koji si nisu mogli priuštiti skupi porculan, radionice fajanse u Delftu počele proizvoditi keramiku u istim bojama poznatu kao Delft doré. Primjer takvog tipa oslika može se vidjeti na vazi za tulipane na I katu Muzeja Mimara u velikoj uzidnoj vitrini u dvorani 27 (8.1, ATM 1033, radionica Die griekische A). (slika 3)Slika 3Uz tradicionalni Imari s kobaltnoplavom ispod cakline i emajlnim bojama na caklini, početkom 18. st. pojavio se zlatni Imari oslikan samo koloidnim zlatom ili koloidnim zlatom u kombinaciji sa željeznocrvenim emajlom, katkada uz dodatak zelene, tamnoljubičaste i crne boje. U usporedbi s trobojnim porculanom Imari sačuvan je tek manji broj primjeraka zlatnog Imarija među kojima je i nekoliko velikih tanjura. Jedan od njih nalazi se i u Muzeju Mimara izložen u prizemlju u dvorani 12 (11.258. ATM 129). (slika 4)Slika 4Oslikan je željeznocrvenim emajlom s detaljima u pozlati i emajlom svijetloružičastog odsjaja od koloidnog zlata na prozirnoj caklini. Motivi oslika koncentično su raspoređeni u tri djela. Unutar središnjeg kruga naslikana je rascvjetala grana nara. U kružnom uz razdjelnu crtu naslikane su stilizirane ali ipak prepoznatljive ptice - lještarka, jarebica i prepelica - među stabljikama prosa i cvijeća.4Rub podjeljen na četiri polja ispunjen je rascvjetalim krizantemama. (slika 5)

Slika 5U sačuvanim spisima iz arhiva VOC-a oslikavanje pozlatom na japanskom porculanu spominje se od 1658. g., ali se upotreba koloidnog zlata u izradi emajlnih boja od ružičaste do crvenosmeđe, zasnovana na pronalasku Johanna Rudolpha Glaubera iz 1659. g. i poznata kao „Cassiusov grimiz“, pojavila na porculanu iz Meissena tek oko 1719. g. Tehnika je potom iz Europe prenesena u kineske manufakture u Jingdezhenu. Stoga je danas zaboravljena tehnika oslikavanja koloidnim zlatom sa svjetloružičastim metalnim sjajem na japanskom porculanu s početka 18. st. morala biti pronalazak japanskih keramičara. Oblikom i oslikom tanjuru inv. br. ATM 129 najsličnija su dva tanjura iz Metropolitan Museuma (1995.268.71, Syz Collection i 2002.447.85, Gerry Collection) i tanjur ponuđen na dražbi kuće Bonhams u New Yorku 12.09. 2012. (dražbovni broj 3287), dok tanjur iz Groninger Museuma (MB 34), nekada dio velikog servisa, nema rub podijeljen u četiri polja.Nakon nemirnog razdoblja ratova i uspostave madžurske vlasti dinastije Qing, oko 1680. g. obnovljena je proizvodnja u Jingdezhenu i VOC je većinu svojih narudžbi za porculan preselio iz Japana u Kinu gdje se zahvaljujući brojnim manufakturama porculan mogao proizvoditi jeftino i u velikim količinama. Slijedeći upute naručitelja vješti kineski keramičari nastojali su kopirati japanski stil u trobojnoj Imari paleti s kobaltnoplavim ispod cakline, te željeznocrvenim i pozlatom na caklini, ali njihova kompozicija oslika uvijek teži simetričnom rasporedu motiva, dok je izvorni japanski stil slobodniji. Sve se to ogleda i u velikoj vazi inv. br. ATM 99 (11.90, dvorana 26). (slika 6) Gruba površina unutar vrata, tik uz otvor, dokazuje da je vaza nekada imala i visoki porculanski poklopac s prstenastim utorom koji je radi ravnoteže nasjedao u vrat. Mnogostruka rebra koja oblikuju trbušasto tijelo vaze oponašaju japanske vaze Imari sličnog profila. Tipično za Imari oslik je izveden i pečen u tri sloja – kobaltnoplavim emajlom ispod cakline, željeznocrvenim emajlom na caklini i pozlatom na caklini i emajlu. Motivi i detalji oslika u kineskom stilu ravnomjerno se izmjenjuju. Dominiraju velike kartuše omeđene sučeljenim stiliziranim zmijolikim zmajevima u kobaltnoplavom. Unutar tako uokvirenih polja nalazi se košara s cvijećem pored ograde. Na vrhu kartuše između sučeljenih zmajskih glava smješten je biser, jedan od drevnih kineskih simbola Osam dragocjenosti, kojim se, prema vjerovanju Kineza, zmaj igra, a dva zmaja se za njega bore. Rebra između kartuša oslikana su geometrijskim uzorcima u crvenoj i kobaltnoplavoj boji s malom cvjetnom kartušom u sredini. Pozlatom su istaknuti pojedini dijelovi slikanog ukrasa.Slika 6Velike vaze s poklopcem obično su se izrađivale u paru, pa je i ova vaza bila nekada dio para, poput para vaza gotovo iste veličine i ukrasa prodanih na dražbi u Christie'su u New Yorku 23. 01. 2008. g. (dražbovni broj 12). Prema sačuvanim spisima VOC-a pojedini primjerci porculana, osobito oni najskuplji, naručivali su se u najmanje šest istih komada. Imajući u vidu dugi put na drvenom jedrenjaku, trgovci su unaprijed računali na djelomični gubitak krhkog tereta u plovidbi nepredvidivim morem. (slika 7) Arheološki nalazi potopljenih brodova iz 17. i 18. st., dokazuju da su se manji i jeftiniji porculanski predmeti naručivali i prevozili u stotinama istih komada.

Posuda izrađena oko 1700. g. s plitkim poklopcem koji nasjeda na kružni otvor inv. br. ATM 2410 (11.107, dvorana 26) još je jedan kineski oblik porculana koji je bio popularan na europskom tržištu. Bez namjere da oponaša japanski stil, tijelo posude oslikano je trobojno u stilu Imari kineskim prikazom mitoloških bića - dva qinlina i dvije ptice feniks – u krajoliku od božura i krizantema sa stiliziranom ogradom pri dnu.Slika 7Tijekom 18. st. manufakture Jingdezhena sve su više proizvodile europske oblike porculanskih posuda kopirane prema posudama koje su trgovci donosili kao uzorke. Vrčić za mlijeko s poklopcem inv. br. ATM 101 (11.106, dvorana 26) oblikovan je prema vrčiću tipa J-form iz Meissena, dok mu je cvjetni oslik tipičan za stil Imari. Posudica za umak inv. br. ATM 95 (11.89, dvorana 26) još je jedan primjer europskog tipa posuda za izvoz s oslikom Imari proizvedenog u kineskim radionicama na početku 18. st.

Milica Japundžić
muzejska savjetnica

Galerija